RADNA BILJEŽNICA

e nek' ste mi došli vala...

13.08.2017.

7.

  Sjećam se jednom sam sanjao da sam umro. Počeo sam plakati u snu. Bilo mi je žao samog sebe. Jako sam teško podnio to što neću jednog dana postojati. Dječaku od sedam osam godina to je težak teret. Kad ti neko umre ko ti je bio blizak jako je teško.
 Moje prvo sjećanje da je neko koga znam umro je moj dedo, majčin otac. Nisam još bio pošao ni u školu. Nekako sam shvatio da ga sad jednostavno nema više. Tih dana smo se nekako svi sjećali nekih stvari. Neko mi je rekao da se trebam samo sjetiti nekih lijepih stvari u vezi njega, i on će biti uvijek sa mnom. Sjetio bih se nečega smješnog u vezi s njim i on bi bio tu. Ne znam možda sam slušao što stariji pričaju pa sam i ja htio da imam nešto što bi se moglo ravnati sa njihovim dugogodišnjim uspomenama zajedničkog života. Sjetio sam se kako su mu klepetale papuče kad bi hodao po kući. To mi je bilo smiješno. A onda sam čuo nekog od starijih da je i on to spomenuo. Bilo mije krivo. Kao da mi je ukrao sjećanja. Zašto nisu mogli da se sjete nečega drugog,zašto baš od toliko da uzmu i to kojeg sam se ja sjetio?
Poslije su ljudi, počeli polako nestajati. Nekada bi to išlo po redu. Ako uopšte neki red postoji. Često bi neko otišao prije nego je što se smatralo da treba. Neko bi bi ispunio misiju postojanja na zemlji a neko ne. Ja se samo nadam da jednom kad budem krenuo na taj put da ću ipak već obaviti moj bit postojanja na ovoj zemlji. Za sad mislim da još ima posla ovdje koji moram obaviti za dobrobit čovječanstva a samim tim i za sebe. Ne, nemam neki mesijanski sindrom. Mislim na obične stvari , svakodnevne. Koje svi obavljamo da ova planeta funkcijoniše što bolje. Ima dosta što sam trebao do sada napraviti a nisam i nadam se da još nije kasno. Jer godine lete lete...
Nedavno sam čitao kao postoje ljudi koj će živjeti hiljadu godina. Oni su rođeni već i tu su među nama. Ne znam zašto ali kad sam čitao taj tekst kao da sam čitao o sebi. Pomislio sam ja sam taj i bilo mi je drago. Zamislite samo šta sve neće biti u budučnosti. Evo samo zadnjih deset-dvadeset godina tehnika je toliko napredovala da čovjek ne može ni zamisliti nešto što ne bi jednog dana moglo biti stvarnost. Evo uzmimo samo za primjer da sa nekim pričamo na telefon i vidimo se u isto vrijeme. To je nekad bilo naučna fantastika a sad nam je totalno normalno.
 Saznao bih vjerovatno i to da nismo sami u svemiru. Upoznao bih vjerovatno i ljude sa drugih planeta,putovao bih možda i van sunčevog sistema. Ali nije sve tako bajno.
 Pretpostavimo i poželimo da nikada ne bude nekih ratova, epidemija, katastrofa, i prirodnih ili oni uzrokovanih ljudskom glupošću. Da sve bude samo na dobrobit ljudi i ove planete, pa i budućih komšija iz drugih svjetova. Postoji nekoliko stvari koje nisu baš dobre. Stalno bih gubio članove porodice, najbolje prijatelje. To je grozno i kao fikcija a kamoli kao stvarnost. Stalno bih ostajao sam, iznova i iznova. Grozno kao što rekoh.
 Druga stvar koja mi pada na pamet. Lijepo je živjeti hiljadu godina, ali samo ako si mlad. Ali ako ću ja gubiti energiju sa godinama neće valjati. Pa će to moje mertuzalemovanje biti samo onako da bi me ljudi slikali i da bi u nekim budućim Ginisovim knjigama bio rekorder. To nema smisla onda.
 To bi bilo nešto slično kao sa Aurorinim Titonom, kojem je Jupiter dao besmrtnost ali ne i mladost pa se na kraju pretvorio u skakavca.

RADNA BILJEŽNICA
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
1113

Powered by Blogger.ba